Mnogo se
priča o tome koji stil i koji ’’majstor’’ je priznat , ko nije priznat a sve se
vrti oko toga ko će pokupiti više učenika i kako omalovažiti konkurenciju. To
nije slučaj samo u kung fuu već u svim borilačkim veštinama. Kako proces
priznavanja teče u drugim veštinama ne znam ali kako znam kako stvari stoje u
kung fuu pa ću o tome reći nekoliko reči.
1.
Ko ima pavo u Srbiji da odluči koji stil ili
majstor je priznat ili ne? Nema niko!!! I to je jedina istina. U Srbiji ne postoji ni jedna
državna institucija koja se bavi isključivo kineskim borilačkim veštinama i to
ne samo kao sportom već i istorijom i kluturom i nasledjem da bi mogla da
donese takvu odluku. Dakle ne postoji ni jedno zvanično telo koje je sručno da
odluči o jednom ovakvom pitanju. Sa druge strane imamo pojedince koji sebi daju
za pravo da sami odlučuju o nečemu o čemu i u Kini i u Hong Kong Kogu i na
Tajvanu odlučuju grupe stručnjaka iz različitih oblasti koje se bave kung fuom
, svaki u svom domenu. Pojedinac, čak i da je školovan stručnjak u domenu kung
fu istorije , sociologije , etnologije i sl. ne može sam da donese takvu odluku. Dakle u Srbiji niti postoji zvanično telo
koje odlučuje o priznavanju ili nepriznavanju nekog stila već je zakonu i praksi
nešto tako potpuno nepoznato i jednostavno ne postoji.
2.
Pozivanje na registraciju Agencije za privredne
registre. To što je
neko osnovao klub ili udruženje i registrovao ga u agnciji za privredne
registre ne znači da je taj klub a posebno osnivač ili stil priznat od države
na bilo koji način. Sportski klub ili udruženje može da osnuje bilo ko a
registracija se vrši po zakonu zbog naplate poreza i nekih drugih manje važnih
stvari ali nikako ne znači nikakvo priznavanje. To što je neko registrovan daje
mu mogućnost da se pred zakonom bavi sportskom delatnošću ali mu ne daje
nikakav legitimitet u smislu originalnosti stila ili da je taj stil na bilo
koji način u boljoj poziciji od onih koji nisu registrovani ili se prosto ne
vežbaju u Srbiji. Ovakva tvrdnja je identična tvrdnji da je šah koji se igra u
registrovnom klubu ’’priznat’’ od države a šah koji se igra kod kuće nije.
Ovakve izjave prosto nemaju nikakvog smisla i smešne su.
3.
Pozivanje na spoljne autoritete. Često se može čuti argument da kung fu ondnosno
Wing Čhun ima vrednost samo ako se vežba kod nekog ’’poznatog’’majstora. Ovo je više nego smešna
izjava. To što je neko poznat u Srbiji nije nikakav garant kvaliteta. Jelena
Karleuša je poznata pevačica u Srbiji , može se reći jedna od najpoznatijih pa
to ne znači da ona uopšte zna da peva. Isto je sa Wing Chunom. Uzmimo
najpoznatijeg ’’grandmastera’’ u Srbiji, Vilijama Čeunga. To što je on poznat u
Srbiji ne znači apsolutno ništa. Taj čovek je potpuno nepoznat na istoku ,
recimo Tajvanu , Makau ,Fošanu , najvećem delu Azije niko ne zna njega. Znaju
za njega u Hong Kogu i to samo ljudi koji prate Jip Manov stil i to oni stariji
a i ti što ga znaju ne znaju ga po dobrom.
Isti taj čovk je poznat na zapadu i Australiji i to je poznat kao neko
ko je lagao o svemu što je ikada tvrdio. Razmotrimo malo dublje slučaj
pomenutog ’’grandmastera’’, Prvo ko je
njemu dodelio grandmasterku titulu? Odgovor je , sam sebi!!! Drugo ,gde je , kod
koga i koliko učio Wing Chun? Odgovor je , ne zna se !!! Pomenuti majstor
je prvo tvrdio da je učio kod živeo kod Jip Mana 2,5 godine pa onda je to
promenio u 3,5 pa u 4 i na kraju danas tvrdi da je kod Jip Mana živeo 5 godina. Zna se da kod Jip Mana nikada nije živeo
ni jedan učenik.Savremenici se sećaju da je Čeung kao dečak u jednom kratkom
periodu , dosta neredovno dolazio kod Jip Mana i to je sve. Pomenuti
majstor je takodje tvrdio da je bio nerazdvojan prijatelj sa Brus Lijem a od dokaza ima samo jednu fotografiju koja
je dokazani falsifikat. Ovo je samo vrh ledenog brega kontraverzi i laži
koje su vezane za ovog ’’grandmastera’’! Dakle kakav legitimitet može da ima
ovaj stil i njegovi pratioci? Svako
naravno ima pravo da vežba šta želi i veruje u šta želi ali niko a posebno
pratioci ovog stila nemaju pravo da sude šta je originalno,priznato ili dobro.
Uzmimo i drugi slučaj , stil onog turčina koji je napao Vilijema Čeunga sa
ledja. Dakle taj ’’majstor’’ se proslavio svojim ’’podvigom’’ , mučkim napadom
na čoveka koji se tome nije nadao. I taj je eto postao poznat a nikada nije
završio sistem kod svog učitelja i taj je imao generacije studenata i ljudi
njega uzimaju kao nekakav autoritet, makar ti koji ga prate !!! Na kraju ni sam
Jip Man nije proveo više od de godine učeći od svojih učitelja i za života nije
bio niti poznat niti popularan. Za čitavu karijeru je imao svega 200 učenika i
samo su jedan ili dva učenika ostali sa njim duže od tri godine. Poznat je
postao posle smrti Brus Lija i jedino Jip Manovo postignuće je to što je bio
povezan sa Brus Lijem. Pre toga neki drugi stilovi i neki drugi učitelji su
bili ekstremno poznati i popularni u Hong Kongu.
Dakle pozivanje na spoljne autoritete ne znači
ništa jer nema Jip Manovog učenika oko koga nema spleta laži , kontraverznih izjava
i postupaka i sl. Svi su oni učestvovali u nekim ’’tajnim borbama’’ za koje
niko sem njih ne zna i niko od njih nije izgubio borbu. Onih par koji su izašli
na regularna takmičenja su uglavnom bili izbacivani u prvom krugu takmičenja.
To su činjenice. Svako naravno bira šta će da vežba ili koga će da prati, svako
ima pravo da bezrezervno poštuje svog učitelja i voli stil kojim se bavi. Svako
ima pravo i da mu se ne svidjaju drugi stilovi i da misli da su oni loši. Samo
niko nema pravo da laže i nipodaštava druge .Folklor i legende svakog
pojedinačnog stila su jedna stvar a stvarna istorija nešto sasvim drugo. Izjave
pojedinaca su jedna stvar a odluke ministarstava i naučno-istraživačkih
ustanova nešto sasvim drugo. Ne treba se obazirati na izjave pojedinaca nego
tražiti zvanične podatke od zvaničnih ustanova.
4.
Koji su stilovi zvanično priznati? U Hong Kongu su dva stila zvanično priznata i
uvrštena na listu kulturno-istorijskog nasledja, Pao Fa Lien stil i stil Zmije
i Ždrala. Na Tajvanu ni jedan od Wing Chun nije priznat. U Kini se za sada samo
jedna ustanova naučno bavi istraživanjem istorije i nasledjem Wing Chuna i to
je Vušu muzej iz Fošana. Za sada nema ni jednog pojedinačnog stila koji je
dobio bilo kakav poseban status ali je pripremi uvrštenje stila Zmije I Ždrala
na listu istorijskog nasledja Kine koji će biti propraćen otvaranjem spomen
doma ovog stila i postavljanjem spomen obeležja osnivaču stila. Ovo će se
desiti u toku 2018 godine ako sve bude po planu.
Zaključak
se nameće sam od sebe. Ne treba verovati pojedincima koji imaju vide korist od
nipodaštavanja i laganja o konkureniciji nego treba tražiti činjenice. Treba
proveriti šta zvanične institucije kažu jer su tu istraživanja obavili
stručnjaci a izjave bilo kog pojednica koji ima finansijsku ili drugu korist od
Kung Fua uzeti sa velikom dozom rezerve. ’’Grandmasteri’’ i ostali majstori
žive od novca koji uzmu učenicima i žele da ih imaju što više , zato će i reći
bilo šta što im može doneti veći broj učenika. Istoričar u minisitarstvu se ne
bavi kung fuom, prima platu od države i ne sme po zakonu da bude pristrasan a
nema ni razloga. Dakle , još jednom, ne verujte ljudima, verujte činjenicama.
Нема коментара:
Постави коментар