Na samom početku treninga učenik uvežbava najosnovnije
stvari iz sistema , stavove, udarce , blokove , strukturu , kako se generiše
sila. Na samom početku treninga stvari ne mogu biti komplikovanije jer treba
usaglasiti veliki broj sitnih detalja da bi se i naiygled najjednostavniji
pokret izveo pravilno. Početnicima može izgledati nemoguće da se svi ti detalji
drže pod kontrolom i čak I najsporije izvodjenje zadaje silne glavobolje novim
učenicima. Južni stilovi kineskog boksa su poznati po tome da se oslanjaju na
veliki broj preciznih , malih anatomskih detalja koji se izvode po odredjenom
redosledu kako bi pokret bio pravilan. Ovo zaista može da bude stresno po nove
vežbače, posebno što se većina tih pokreta kosi sa instinktivnim kretnjama.
Posle nekog vremena praktikanti stiču bolju kontrolu
pokreta i u stanju su da ih izvedu punom snagom i brzinom. Tokom threininga
,vežbači uče ne samo kako da nešto izvedu pravilno već koja je anatomska i biomehanička
pozadina tih pokreta, koje principi stoje iza odredjenog pokreta, u kojoj
taktičkoj situaciji se odredjena tehnika koristi itd.
Sledeća faza treninga donosi drilove, solo i sa
partnerom. Ovi drilovi donose novi nivo u razumevanju I vežbanju, donose nove
veštine i doprinose boljem poznavanju sopstvenog tela I njegovih fizičkih
mogućnosti. Takodje , ovi drilovi pomažu učenicima da utvrde već postojeće
znanje i učvrste već postavljene osnove.
Kako trening napreduje učenici stiču nove veštine i
produbljuju svoje razumevanje i poznavanje veštine kojom se bave. Rad nogu,
borbeni drilovi , laki i pun sparing donose dublje razumevanje principa I koncepat
na kojima je odredjeni stil zasnovan i pomažu učenicima da dalje razviju te
koncepte I principe kroz borbu.
U zavisnosti od stila, negde na kraju obuke a negde od
samog početka učenici se upoznaju i vežbaju sa tradicionalnim oružijem što
doprinosi još boljem i dubljem razumevanju veštine kojom se bave.
Različiti stilovi imaju različite programe obuke i različit
pristup treningu, takodje, svaki učenik ima svoje ciljeve i očekivanja od
veštine i ti ciljevi I očekivanja vode učenika pri izboru stila i učitelja.
Svaki stil i svaki učitelj ima svoje specifičnosti u prilazu treningu I prenočenju
znanja što ih čini posebnim i različitim od ostalih. Ove posebnosti se ne ogledaju
samo u fizičkoj formi ekspresije večtine već I u principima I konceptima na
koje se stavlja akcenat u treningu, kao i na posebnosti telesne mehanike koju
svaki stil neguje.Takodje , različiti stilovi imaju svoj specifični rečnik ,
istoriju , običaje i rituale , kulturu ponašanja itd. Sve ove stvari su
nerazdvojni delovi veštine i oni imaju različit uticaj na vežbače. Ti uticaji ,
pored očiglednog fizičkog uticaja mogu biti i kulturni, psihološki, etički,
moralni i u retkim slučajevima i duhovni I religijski.
Ovi uticaji po svojoj suštini nisu ni dobri ni loši ,
kakvi će oni biti najviše zavisi od
učitelja I naravno nivoa svesti učenika. Sa druge strane ovi uticaji su
neophodni kako bi se završila obuka u datoj veštini.
Završiti obuku u bilo kojoj veštini nije lak zadatak. Naučiti ne samo fizičku
formu stila već i način razmišljanja koji je produkt principa na kojima se stil
bazira i kako rešiti problem koji ne moraju biti samo borilačke prirode ,
koristeći te prinicpe je težak zdatak. Naučiti i koristiti sve aspekte veštine je dug process koji polako ali uporno
menja vežbača I utiče na njega. Uglavnom, ovaj uticaj je izuzetno pozitivan, u
svakom slučaju je dobar tokom većeg dela treninga i učenja. Neki od loših
uticaja se mogu dogoditi tek nakon završene obuke jer naučiti sistem , znati i
uvežbati čitav program obuke nije dovoljno za pravo majstorstvo.
Da bi se znanje prenelo , učitelji koriste odredjenu
metodologiju i dostupne alate pri obuci. Koristeći tu metodologiju učitelji
objašnjavaju kako sistem funkcioniše , na čemu se zasniva , kada se I kako
koriste različiti delovi sistema, koji su psihofizički atributi neophodni I kako
se isti razvijaju.
Kada učenik konačno prodje kroz sve gore navedene faze
treninga i učenja i usvoji potrebno znanje i razvije neophodne veštine , tek
tada njegov pravi borilački put počinje.Moramo biti svesni činjenice da su
tradicionalne borilačke veštine prestane da budu isključivo borilački sistemi i
već više od 100 godina rastu I razvijaju se u više različitih , često
paralelnih I isprepletanih smerova i da su davno prerasle svoju originalnu
funkciju i ulogu. Danas borilačke veštine pored samoodbrane postaju I sistemi
samospoznaje , način održavanja zdravlja I dobre kondicije, nude sportska
takmičenja a neki sistemi imaju I duhovne ili religijske elemente , dok su neki
orijentisani na estetiku izvodjenja formi. Svi ovi različiti putevi treninga i
razvoja su podjednako ispravni i podjednako važni.
Kada vežbač dostigne ‘’majstorski’’ nivo na njemu je da
izabere put kojim će teći njegovo dalji razvoj. Mnogi izaberu da prosto čuvaju i
prenose sistem onakvim kakvim su ga I primili, da čuvaju ‘’tradiciju’’ bez
želje da bilo šta menjaju. Iako je ovaj izbor ispravan koliko i svi ostali možda
nije najbolji. Vremena i ljudi se menjaju, socijalne , ekonomske i političke
promene diktiraju promenu u društvu te ciljevi , zahtevi i potrebe postaju
drugačije. Ukoliko se sistemi ne prilagode ovim promenama u opasnosti su da
nestanu kao što se desilo sa ogromnim brojem Kung Fu stilova nakon Taiping
pobune koja je donela ogromne promene u kineskom društvu te je sve ono što nije
moglo da se prilagdi tim promenama nestalo. Ogromno bogatstvo starih ,
originalnih sistema borenja je prosto nestalo jer nije bilo više potrebe za
njima u obliku u kome su postojali do tada. Isto se dešava sa mnogim starim
stilovima na Tajvanu koji su u opsnosti od nestajanja upravo zbog nemogućnosti
učitelja da se prilagode promenama u društvu. Svi ti metodi treninga i
podučavanja mogu u jednom momentu postati brana za dalji napredak stila I jednostavno
ga uništiti. Sve ono što su generacije majstora stvarale može jednostavno
nestati ukoliko ne postoji razumevanje trenutka I potreba vremena u kome se
živi. Pravo majstorstvo se ne ogleda u slepom držanju dogmi već punom
razumevanju sistema i njegovom konstantnom prilagodjavanju promenama i
zahtevima vremena ujednočuvajući sve one koncepte I principe na kojima se veština
zasniva. Tradicionalna kineska filosofija I pomianje sveta nas uči da je sve u
konstantnom pokretu i promeni. Ono što je statično umire i prestaje da postoji.
Pravo masjsrostvo se ogleda u tome da vežbač I veština postanu jedno, da se
ličnost iskaže kroz veštinu i veština kroz ličnost. Kung fu je veoma lična
stvar. Istraživanje, razvoj, eksperimentisanje, sticanje zdravog iskustva kroz
razmenu(borilačku i intelektualnu), razumevanje sopstvenih ograničenja I ograničenja
samog sistema te prevazilaženje tih ograničenja je ono što odlikuje pravog
majstora.
Oni koji se odluče da idu ovim putem će naići na obilje
prepreka. Ovaj put je svakako teži i opasniji od bilo kog drugog. Sa druge
strane nema drugog načina za očuvanje i prenošenje tradicionalnih borilačkih
sistema na buduće generacije.Na svom putu majstori će naići na različite
prepreke i izazove koji će uticati budući razvoj veštine i oblikovati način
razmišljanja i same postavke sistema. Neki će osnovati svoje stilove , nove i
drugačije od svega vidjenog do tada (tako su uostalom I nastali svi stilovi
borenja). Neki će promeniti I dopuniti postojeći sistem. Neki će napraviti pun
krug i vratiti se originalom sadržaju veštine ali sa potpuno novim raumevanjem I
objašnjenjima i primenana.
Na kraju treba reći da postoje mnogi putevi razvoja i
vežbanja borilačkih veština i da su svi oni podjednako važni i podjednako
ispravni.
Нема коментара:
Постави коментар