Postoji
jedna vrlo čudna stvar u Ving Čunu a to je da su svi stilovi najstariji ,
najoriginalniji i najefikasniji . To su priče koje se bez izuzetka nalaze us svim
stilovima bez obzira na očigledne nelogičnosti kako istorijske tako i tehničke
. Naravno , pozadina ovakvih tvrdnji je čisto marketinške prirode čiji je osnovni
cilj da privuče što veći broj ljudi koji su spremni da bez mnogo razmišljanja
odvoje velike sume novca kako bi naučili nekakve ''originalne'' i ''superiorne''
stilove .Biti prevaren na ovakav način danas je u najmanju ruku glupo jer je
potrebno samo malo vremena za pretragu kako bi se proverile informacije i samo
malo da se uključi mozak kako bi se postavila prava pitanja.
Odgovorimo dakle na nekoliko
ključnih pitanja . Počnimo od toga koji je stil najefikasniji ? Odgovor je vrlo
prost , ne postoji najefikasniji stil jer efikasnost ne zavisi od stila nego od
pristupa treningu . Ako se na treningu ne radi sparing, ne radi se situacioni
trening , ne radi se na snazi , izdržljivosti , kondiciranju udranih površina ,
pripremi tela da može da podnese šok udarca , onda se ne može očekivati da će
praktikant biti sposoban da se bori . Mnogi , kako bi potkrepili svoje tvrdnje
u vezi efikasnosti stila pričaju kako su osnivači stila u prošlosti imali
stotine borbi , kao ni jednu nisu izgubili ,itd. Često te priče više liče na
bajke i toliko su neverovatne i nelogične da budu smešne. Kao , recimo,priča o
Leung Janu i 300 dobijenih borbi . Pa profesionalni borci nemaju ni trećinu tog
broja i nema ni jednoga ko nije izgubio . Preko svega , profesionalni borci se
bave borenjem , to im je posao , trenirju svakog dana a Leung Jan je bio lekar
koji čitavog dana radio u ordinaciji , teško je poverovati da je imao mnogo
vremena za trening , posebno da bude toliko dobar da ima 300!!! borbi , od
kojih su mnoge bile sa oružijem !!! I na kraju doživeo duboku starost za to
doba u dobrom zdravlju i bez posledca . Dakle bajka na kvadrat . Ili priča kako
je jedan , na našim prostorima poznat, ''grandmaster'' pretukao 12 ljudi koji
su ga napali noževima a kasnije nije uspeo da pobedi jednog jedinog napadača
koji je po svemu bio ispod njega po veštini .Dakle još jedna bajka .
Kad neko
priča o efikasnosti samo treba tražiti pregled učestvovanja na ful kontakt
takmičenjima i pregled rezultata kao i kojeg je nivoa takmičenje ,i ako ih
uošte ima pogledati snimke i uporediti
sa profesinalnim ful kontakt takmičejima tog tipa i videti o čemu se tu zapravo
radi .Ako se radi o takmičenjima koja se rade izmedju nekoliko klubova ili samo
sa pripdnicima iste veštine tu je jasno o čemu se radi. Vrlo prosto i
jednostavno . Na kraju , da ponovim još
jednom , efikasnost u borbi ne zavisi od stila nego od vežbača i njegovog
zalaganja , dakle nema superiornog stila , samo efikasnijih boraca koji su
uložili dosta napora u trening .
Sledeće pitanje se tiče originalnosti. Dakle , prvo treba definisati
šta zapravo ta nekakva originalnost znači . Često se može čuti da je ovaj ili onaj stil
originalan zato što neke stvari drugačije od ostalih a to je ''originalni'' i
jedini ispravan način dok svi ostali greše . Na ovo mogu padnu ljudi koji o
veštini ne znaju ništa i ova priča jeste namenjena takvima . Ving Čun je
veština koja se zasniva na odredjenim bazičnim principima i ti principi su u
svim , ponavljam , u svim stilovima isti . Postoje različite ekspresije tih
principa i one zavise od mnogih faktora , recimo telesne gradje , godina
starosti , visine itd. Otuda toliko mnoštvo stilova i linija u Ving Čunu , jer
upravo činjenica da se zasniva na principima a ne krutim pravilim kako nešto
mora da se radi daje slobodu vežbačima da veštinu prilagode sebi i do kraja se
iskažu kroz istu .
Postoji još jedna vrsta ''originalnosti'' a to je tvrdnja da
je neki stil najstariji ,pra stil iz koga su se kasnije modifikovanjem,
nerazumevanjem i nepotpunom obukom formirali drugi stilovi koji nsu stoga
inferiorni . Istorijska istraživanja pokazuju da ne postoji takav , originalan
'protostil'' iz koga su kasnije nastali ostali stilovi . Od samog početka
postojalo je nekoliko različitih stilova Ving Čuna. Ti stilovi su se više ili
manje razlikovali ali od samog početka su tu , nije postojao samo jedan stil iz
koga su kasnije nekako nastali ostali . Ovo je istorijska činjenica i mora se
znati istorija nastanka stila ( ne legenda o babi i devojci ) i imati na umu
činjenica da Ving Čun delo više ljudi , vrsnih borca sa različitim iskustvim i
pogledima na veštinu . Osnvači su kasnije preneli svako svoju verziju veštine
svojim naslednicima . I pored toga , radi se o istoj veštini zasnovanoj na
istim prinicipima , samo je ekspresija tih principa bila unekoliko drugačija .
Da zaključimo Ne postoji originalni stil
Ving Čuna ni u tehničkom ni u istorijskom pogledu .Svi stilovi ,
ukoliko su kompletni su podjednako originalni.
I na kraju , često postavljano
pitanje je koji je stil najstariji . Istorijski , tri stila danas dele titulu
najstarijih i to su Ving Čun Zmije i Ždrala , Pao Fa Lien stil i Lo Kwai stil .
Ving Čun Zmije i Ždrala i Pao Fa Lien su proglašeni kultirno istorijskim
nasledjem Hong Konga i pod zaštitom su nadležnog ministarstva , takodje diplome
izdate od strane Asocijacije Ving Čuna Zmije i Ždrala su priznate od strane
obrazovnih ustanova svih nivoa i od strane asocijacije radnika ( telo koje
reguliše radnička pitanja u vezi obuke ,obrazovanja , zaposlenja itd). Dakle ,
ova tri stila su najstarija i njihova tehnička podloga se nije menjala od
momenta nastanka . Svi ostali stilovi su nastali kasnije mešanjem dva ili više
stilova Ving Čuna . Recimo Jip Manov stil je mešavina najmanje tri različita
stila Ving Čuna a moguće je da je bilo i više različitih uticaja .