Странице

субота, 30. мај 2020.

Knjiga

Dragi prijatelji, knjiga " Kompletna istorija Wing Chuna" je konacno objavljena, za sada samo na engleskom jeziku. Knjigu mozete kupiti ovde

Kompletna istorija Wing Chuna

понедељак, 5. август 2019.

Iza ''zatvorenih vrata''

Često se može čuti termin učenik iza ''zatvorenih vrata'' ali malo ljudi zna šta to zapravo znači. Pre svega sam termin ''iza zatvorenih vrata'' je jako nepsretan prevod jedne značajne pojave i institucije u tradicionalnom kung fuu. Englezi imaju malo bolji termin ,''disciple''  a u suštini ovaj termin opisuje nekoga ko je od strane učitelja posebno odabran i ima posebne obaveze prema školi, stilu, učitelju i kung fu zajednici u celini.

Malo ljudi zaista bude izabrano za učenika ''iza zatvorenih vrata'' a većina stilova i škola danas i ne praktikuje ovaj stari običaj a i oni koji praktikuju obično to rade ybog  novca. Jako mali broj škola danas  čuva originalnu tradiciju i običaje . Na žalost o ovoj staroj i značajnj insituciji kung fua pričaju ljudi koji nikakvog iskustva o temi nemaju i šire netačne informacije koje štete kung fuu u celini.

Sa ogromnim ponosom mogu da kažem da sam jedini iz naše zemlje i jedan od svega par evropljana koji su ikada postali ućenici ''iza zatorenih vrata'' pravih, starih , tradicionalnih kung fu stilova. Ovde želim da podelim svoja iskustva i iznesem neke činjenice.

Pre svega ne može svaka škola i svaki učitelj da prati ovu tradiciju. Mora da postoji neprekinuta tradicija prenošenja ove institucije od nastanka stila. Samo onaj ko je bio učenik ''iza zatvorenih vrata'' ima pravo da sam izabere učenike koje će nastaviti tu tradiciju. Uzmimo primer Jip Mana koji je najpoznatiji u našoj zemlji. On nije bio ničiji učenik ''iza zatvorenih vrata'' i sam nije imao pravo , niti je u stvarnosti ni imao takve učenike.

Kako se bira učenik ''iza zatvorenih vrata''? Svaki učitelj ima svoje kriterjume ali se obično svi vode odredjenim tradicionalnim merilima. Učenik mora ne samo da zadovolji odredjeni tehnički nivo veštine već mora da svojim ponašanjem , moralom i etikom da zasluži to zvanje. U tradicionalnim stilovima niko ne postaje učenik ''iza zatvorenih vrata'' na sopstveni zatev ili zato što želi , niti postoji utvredjni neki utvrdjeni put kojim se ide da bi se to toga došlo. Jednostavno ako učitelj proceni da je neko vredan on će ga pitati , i to samo jednom, želi li to zvnanje ili ne. To je naravno ogromna čast pa retki odbiju jer odbijanje je uvreda za učitelja .

Šta zapravo znači biti učnik ''iza zatvorenih vrata''. Mnogi pogrešno misle da se tih ''zatvorenih vrata'' uče nekakve tajne drugima nedostupne. U retkim, zaista retkim slučajevima to je tačno ali takvi učitelji su nepošteni. Obično se biraju ljudi koji su već kompletirali stil ili su pri kraju obuke i nikakve se tajne ili specijalne tehnike ne uče. Svi u školi dobijaju isto tehničko znanje bez obzira da li su regularni učenici ili '' iza zatvorenih vrata''.  Učitelj će možda više vremena provesti sa izabranim učenicima i više vremena provesti polirajući njihovu veštinu ali niko neće ostati uskraćen za znanje i veštinu. Biti izabran za učenika ''iza zatvonih vrata'' je ogromna čast i obaveza. Ovakvi učenici su zapravo izabrani da budu legitimni naslednci stila ili specifične linije stila . Oni su ne samo naslednici nego i predstavnici svoje škole , stila i učitelja. Od ovakvih učenika se očekuje besprekorno ponašanje, biografija bez mrlje , čvrst karakter , strktno omedjene moralne norme bez sivih zona . Obično se biraju ljudi u zrelim godinama, porodični, sa stabilnim poslovima , poštovani u svojoj sredini. Jako retko se biraju mladi ljudi , čak i ako im takvo pravo pripada po krvnoj liniji obično se čeka da dodju zrele godine i ostvare se i dokažu kao ljudi. Nije redak slučaj da su neki stilovi jednostavno prestali da postoje i otišli u grob sa poslednjim učiteljem jer oni nisu našlinikoga dostojnog da stl nastavi. 

'' Učenik iza zatvorenih vrata'' mora da prodje prijemnu ceremoniju koja tradicionalno uključuje i konfucijanske i taoistike  obrede i krve žrtve (obično petao) i moraju da prisistvuju svedoci koji uključuju i majstora neke druge veštine. Kada se ceremonija završi takav učenik se smatra rodjakom učitelja i primljen je u porodicu. Običaj je da se za kinesku novu godinu svim starijim rodjacima pa i učitelju da crvena koverta sa nešto novca ali ovo je porodično običaj a ne obaveza . Ja recimo ne plaćam ništa svojim učiteljima Wing Chuna i Belog Ždrala , sa druge strane sam par puta išao u Hong Kong na prečac kad je učitelju bilo potrebno moje prisustvo tamo a od učitelja Belog Ždrala sam 15 minuta vožnje pa se često družmo i van zvaničnih treninga ,recimo  često učitelj spremi večeru i pošalje mojoj ćerki, eto takvi se odnosi uspostavljaju.

Jednom kada se postane ''učenik iza zatvorenih vrata'' to zaista znači da su vrata za ostale stilove zatvorena. Ja sam imao sreću pa je moj Wing Čun učitelj, znajući kojiko volim Beli Ždral  dozvolio da nastavimsa vežbanjem a gde sam nešto kasnije još jednom dobio ogromnu čast i ponovo izabran za učenika iza zatvorenih vrata, naravno uz znanje i dozvolu oba učtelja što je presedan u svetu tradicionalnog kung fua.

Malo je tradicionalnih stilova a oni koji još praktikuju ovaj običaj primanja ''učenika iza zatovrenih vrata'' shvataju ga jako ozbiljno i niti neko lako biva pozvan niti je lako tako nešto prihvatiti. Ogromna je obaveza pre svega jer svaka greška košta učitelja mnogo više nego učenika . Onaj ko ne poznaje tradicionanu  kinesku kulturu ne može da shvati težinu i veličinu obaveze  koje učenik prima na sebe i količinu rizika koje učitelj sa drug strane prima na sebe. Tu se pravi jedna neraskidiva veza izmedju učitelja i učenika koja traje i posle smrti učitelja čije se ime ikada ne sme osramotiti. Učenik može da izgubi borbu, život ali ne sme da izgubi čast jet time čast gube i učitelj i škola i stil u celini.

U budućnosti će ovaj običaj postepeno ali sigurno  nestati. Kulutrna i socijalna klima se menja, sve manje ljudi je zainteresovano za kung fu a posebno je teško pravim tradicionalnim stilovma da opstanu jer se poštuju kruta tradicionalna pravila i nije se lako prilagoditi modernim vremenima.


недеља, 14. јул 2019.

Osam ( i po) godina kung fua na Tajvanu


Punih osam godina je prošlo od mog dolaska na Tajvan. Vreme teče brzo i neosetno , dan za danom se iskrada poput lopova i neosteno godina godinu stiže. Tek kad stanem i osvrnem se na proteklo vreme shvatim koliko dugo zaista živim ovde.
O Tajvanu sam već pisao ranije, to je zaisa predivno ostrvo sa dobrom klimom i ljubaznim ljudima. Za zaljubljnika u kineske tradicionalne borilačke veštie Tajvan je raj. Poslednja oaza tradicionalne kineske kulture netaknute komunizmom i zapadnom potrošačkom kultrom . I dok je Kina temeljno uništila tadiciju i kulturu i zamenila je socijal darvinizmom i isto tako temeljno uništila tradicionalne borilačke veštine i zamenila ih azvodnjenom modernom verzijom istih a Hong Kong uprkos tvrdoglavom otporu ipak popušta pod pritiskom napadne zapadne kulture , Tajvan , posebno južni deo ostrva i dalje ne odustaje od svoje tradicije koju tvrdoglavo čuva i odoleva pritiscima sa svih strana. Nigde kao ovde nije očuvana tradicija drevne Kine.
Život u sredini koja i dalje čuva sve tradicionalne vrednosti drevne Kine je san svakog ozbiljnog praktikanta kung fua. U početku mi je sve bilo novo i egzotično , bio sam kao dete u prodavnici slatkiša , upijao svaki detalj i bio opčinjen svime što sam video i doživeo. Vremenom ta opčinjenost polako bledi i dobija odnos prema svemu dobija jednu realnu osnovu zasnovanu na iskustvu. Živeti negde, upoznati ljude , način razmišljanja , strukturu društva , razlike medju generacijama, kakvi su ljudi u tuzi a kakvi u radosti, kako se kao drštvo odnose prema svakodnevnim izazovima , kako izlaze na kraj sa nevoljama , u šta veruju , šta ne vole i šta odbijaju... nije lako i zahteva vreme. Biti stranac nije lako , jer stranac uvek ostaje stranac , posebno ako je i fizički različit ( ne , Tajvanci definitivno nisu rasisti i definitivno su najgostoljubiji narod u Aziji). Postati deo tog društva i biti prihvaćen uprokos ogronmnoj kulturnoj barijeri je izuzetno teško i zahteva ozbiljnost i zrelost svih aktera.
Za osam godina puno toga se desilo, život kao život nosi i lepo i ružno i nigde nije i nikome nije lak. Čovek vremenom nadje svoje mesto i bori se sa izazovima kako najbolje zna i ume. Kako vreme prolazi tako dolazi iskustvo i jedno dublje ponavanje i što shvatanje sveta i ljudi u okruženju kao svega onoga što karakteriše i obeležava život jednog mesta .
Kung Fu , onaj pravi, izvorni , origianalni kako to vole kod nas da kažu se ne može odvojiti od kulture u kojoj je nastao. Naravno , ne želim da kažem da se kung fu može vežbati samo ovde ili da je kung fu na drugim mestima lošiji. Gde god i kako god se vežbao, kung fu je ...kung fu , nema drugog objašnjenja. Sa druge strane , svestan sam koliko se moje shvatanje kung fua promenilo tokom vremena. Postavši deo sredine koja je kolevka kung fua , upoznavši ljude, običaje , kung fu koji se vežba ovde stekao sam potpuno drugačije vidjenje kung fua. Mnoge stvari za koje sam bio siguran da razumem su se pokazale pogrešne , mnoge stvari za koje nisam bio svestan ni da postoje su se pojavile i donele silno iznenadjenje, mnoge stvari razumem potpuno drugačije , dublje , potpunije, ne mogu da kažem da ih posmatram kao Kinez jer to nisam i nikada neću biti ali razumem kako Kinezi shvataju kung fu i razumem zašto ga vide i vežbaju na takav način.  
Imao sam silnu sreću (i rodbinske veze) da budem primljen u tradicionalnu školu kung fua zatvorenog tipa gde se još uvek vežba kao u doba Ćing dinastije sa svim ritualima, definisanim odnosima medju članovima i obavezama ali i čašću koje mesto u jednoj takvoj školi nosi. Takvo jedno iskustvo se još može jedino na Tajvanu steći jer takvih škola , koje imaju neprekinutu tradiciju iz prošlih vekova više nigde nema. Ima imitacija takvih škola, ima izuzetno dobrih imiticaija ali su papereno skupe, ja sa druge strane ne plaćam ništa . Bilo je takvih škola u Hong Kongu do skoro ali ih na žalost više nema jer se sve komercijalizovalo do krajnjih granica, sa druge strane Hong Kong uprkos paprenim cenama jeste najbolje mesto da se nauče stilovi iz Gunagdonga kao Hung Gar, Wing Chun , Choi Lee Fut...  Na Tajvanu još uvek ima javnosti nepoznatih starih stilova koji su rezervisani samo sa članove porodice ili mesta u kome se stil vežba. Takve škole se ne mogu naći na internetu , nema ogašavanja, ti ljudi se drže po strani i ne žele čak ni da pričaju o svojim veštinama. Stilovi nepormenjeni od vremena Ćing dinastje se još uvek vežbaju i prozor su u prošlost jer  zbog tajnosti nikada nisu bili izloženi uticajima drugih stilova. Imao sam priliku da vidim nekoliko takvih škola tokom godina i da vidim fragmente tih stilova koji su izuzetno znanimljivi i neobični . Stilovi davno nestali u Kini i na drugim mestima su se zahvaljujući izolovanosti Tajvana u celini i izolovanosti mnogih sela koja nisu bila zanimljiva vlastima , očuvali u svom izvornom obliku.
Kung fu je duboko ukorenjen u svakodnevni život Tajvana. Iako se jako mali broj ljudi zaista bavi kung fuom, jako se poštuje i deo je tradicije i sastavni deo mnogih ceremonija , religijskih , proslava praznika itd . Tradicionalne javne proslave , nešto slično našim litijama , ne mogu se zamisliti bez kung fu grupe a postoje i posebni praznici, koji su karakteristični samo za Tajvan gde je kung fu glavna tema proslave i postoje grupe koje čitave godine vežbaju samo za taj praznik.
Kung fu se ovde ne vežba zbog nasilja, Tajvanci su generalno jako miran i dobroćudan narod, kung fu se vežba kao deo nasledja , nešto što je čast i obaveza i nije svako spreman da tu obavezu primi na sebe . Kung fuom se bavi jako mali broj mladih ljudi, uglavnom su vebači zreli, porodični ljudi srednjih godina koji trening shvataju ozbiljno i daju sve od sebe da sačuvaju i kasnije prenesu deo tradicije sledećoj generaciji.
I tako, mogai bih danima bez prestanka da pišem o kung fuu ali ću završiti ovde. Izuzetna je sreća i čast  biti deo tradicionalnog kung fua na Tajvanu, biti prihvaćen od domaćih vežbača kao jedan od njih, kao potpuno ravnopravan član zajednice. Biti ovde i živeti ovde daje jednu specifičnu prespektivu i iskustvo koje je nemoguće naći bilo gde drugde.
Završavam tekst željom da budućnost donese nove prilike što većem broju ljudi iz Srbije da dodju ovde i iskuse istinski kung fu kroz tradicionalnu kinesku kulturu i to iskustvo prenesu u Srbiju.

петак, 5. јул 2019.

MMA Grandmaster Cheung

Evo nečeg novog od čuvenog grandmastera Vilijama Čeunga

Oglas ću prevesti što je bliže moguće originalnom sadržaju na Engleskom jeziku bez ikakvih komentara. Zaključak neka svako donese za sebe.



Program privatnih časova Grandmastera Čeunga za MMA
6 meseci program + sertifikacija

Cenovnik po satu 
-Grandmaster Vilijam Čeung 3000 dolara po satu
-Pomoćni trener (sihing) Rašun Herkul 500 dolara po satu

Cenovnik za 6-to mesečni program
Ovaj program, osmišljen od strane Grandmastera Vilijama Čeunga, nudi 6-to mesečni trning program po ceni od 10 000 dolara i uključuje

- 10 sati sa Grandmasterom Vilijamom Čeungom ( 500 dolara po satu)
- 25 sati sa pomoćnim trenerom Rašunom Herkulom (200 dolara po satu)

Najefikasnije tehnike za borbu sa MMA borcima 

1. Dinamični rad nogu
2. Tehnika ''Ulaska'' ili ulazna tehnika
3.  Blokiranje tehnika napada - ''Pucanje (Shoot)''
4.  Izlaženje na kraj sa niskim kružnim nožnim udarcima (low kick)
5. Izlaženje na kraj sa visokim  nožnim udarcima
6. Izlaženje na kraj sa ručnim udarcima
7. Izlaženje iz ''Mounted'' pozicije ( zaista ne znam kako se ova pozicija zove na srpskom jer nemam nikakvih dodra sa BJJ )
8. Izlaženje iz hvata
9.Dinamčne slepljene ruke (ći sao)- treniraj da koristiš obe ruke u isto vreme
10.Trening gvozdenog dlana

Grandmaster Čeung će lično voditi sva polaganja i procene svaka tri meseca


                Pazi na lakat- bori se na slepoj strani 


субота, 20. април 2019.

Kako držati Ving Čun mačeve

Gotovo svi Ving Čun stilovi imaju svoju formu leptir mačeva. Često postoji rasprava koja je forma originalnja i ko ima efikasnije tehnike ali u suštini svi oni rade identične stvari, vrijacije postoje samo u koreografiji pokreta ali suštinski nema nikakve razlike.  Jasno je na prvi pogled da niko nije koristio ovo oružije u borbi generacijama i da se svodi na vizuelni efekat i tehnike preuzete iz popularnih kung fu filmova.

Dovoljno je loše što najveći broj nazovi majstora ne zna ni osnove sistema , što je telesna struktura još uvek nerazumljiva , što se ne zna kako se generiše sila, već ti i takvi uče druge naprednim delovima sistema kao što su mačevi.

Objašenjenje šta je sve pogrešno i kako se mačevi zaista rade bi zahtevalo format čitave knjige. Ovde ću se zadržati na samo jednom , početnom detalju, kako se drže mačevi.

Danas se može videti u svim Ving Čun stilovima bez izuzetka samo jedna vrsta hvata koji je poznat i kao i ''hvat čekića'' . Ovaj hvat je karkterističan za početnike i ljude koji nikada nisu trenirali sa oružijem. Ovo je takodje početnički hvat koji se koristi na počeku obuke jer daje sigurnost vežbaču i pomaže lakšpj kontroli oružija. Ovaj hvat naravno nije pogrešan ali je jako ograničavajući i mnogo pokreta se ne mogu izvesti uopšte sa ovim hvatom ili se izvode na način koji oštećuje zglobove .

Na sledećoj slici vidimo osnovni hvat i na žalost u gotoo svim ving čun stilovima jedini hvat

Ovaj hvat je jako dobar za izvodjenje nekih odbranbenih tehnika jer i bez telesne strukture daje čvrst hvat i dobru kontrlou oružija. Takodje je veoma rigidan i ne doyvoljava govovo nikakvu slobodu pokreta zgloba šake. Kako ne postoji drugi hvat , vežbači u pokušaju da izvedu odredjena sečenja i ubode krive zglobove , stavljaju ih u neprorodan položaj i na taj način oštećuju. Takodje , krvljenjem zgloba šake se gubi struktura i hvat , mada može biti jak će svakako da ošteti zglob čak i na mali pritisak a udarac punom snagom sigurno ili izbija mač iz ruke uz povredu ili lomi šaku. Na sledećoj slici se vidi neprirodno krivljenje šake kako bi se izveo ubod mačem-

Korišćenjem samo jednog hvata ne samo da se mnoge tehnike izvode potpuno pogrešno i štete zdravlju već više od 50% tehnika ostaje nepoznato gotovo svim vežbačima . Veliki broj duplih sečenja, pokrivanja prostora, kontranapadi , zapravo sve realne tehnike nedostaju jer nedostaju svi hvatovi. Na žalost , u kung fuu svako može da se prozove majstorom i podučava šta želi tako da danas imamo ogroman broj potpuno izmišljenih stilova i još veći broj nekompletnih stilova koji su generacijama prenoženi uz nepotpuno razumevanje. 

уторак, 5. март 2019.

Ving Čun istorija

Tužno je da lični prestiž bude važniji od istine ali to je realnost u kojoj moramo da živimo . Konstantno optuživan da sam izmenio istoriju Wing Chuna želim da kažem nekoliko reči o tome . Baviti se ljudima koji iznose takve tvrdnje neću , svako neka zaključi sam zašto nekome smeta istina . Takodje , već sam pisao kako kinezi gledaju na istoriju kung fu stilova i koji se problemi tu javljaju pa se necu detaljno ni time baviti . Želim da ponovim da istorija nekog kung fu stila nije prosta prezentacija istorijskih činjeca , zapravo je sve drugo samo ne to . Istorija stila ima za svrhu da održi prestiž istog , da posluži kao inspircija mladim vežbačima i da bude izvor moralnih i etičkih normi . U novije vreme je način da se privuku vežbači i što bolje zaradi na njima . Ono što je bitno naglasiti , ne postoji ni jedna naučna studija , niti jedno ozbiljno naučno istraživanje obaveljno od strane relevantnih institucija i stručnjaka kojima je takvo istraživanje posao , posebno kada je wing chun u pitanju . Svi koji su do sada pisali istoriju wing chuna nemaju mama baš nikakve sa istorijom kao naukom , arheologijom ili slišnim disciplinama . Ni ja nisam izuzetak , ja nisam  istoričar ni arheolog . Neko će se zapitati zašto bi ono što sam ja napisao bilo tačnije od bilo šega dugog napisanog na istu temu . Ovde je bitno postaviti dva pitanja , pitanje motiva i pitanje metoda . 
Osvrnimo se prvo na motiv . Ako neko napiše kako je on jedini naslednik nekakvog tajnog i originalnog stila te da  su svi drugi stilovi bezvredni i inferiorni u odnosu na njegov , ako na taj način promoviše sopstenu organizaciju i sebe lično te na konto takve istorije zaradjuje novac , potpuno je jasno kakvi motivi stoje iza takve ''istorije''. Sa druge strane , ja takvih motiva nemam , ne živim niti išta zaradjujem od veštine , istorija koju sam ja napisao ne stavlja  ni mene niti bilo koga drugog  u prvi plan niti favorizuje bilo koga pojedinačno niti bilo bilo koji stil i što je najvažnije ne napada nikoga niti loše govori o bilo kome . Istoija koju sam ja napisao je prosta  prezentacija istorijskih  informacija , šta se kada i gde dogodilo  .
Sada, kada smo rešili pitanje motiva pozabavimo se metodom . Dok su drugi za istoriju uzimali legende te ih prekrajali po svopstvenom nahodjenju gde po pravilu pisac sam ili stil kojim se bavi je originalan ili makar originalniji i bolji od ostalih ja sam se vodio naučnim metodom . Šta je zapravo  naučni metod ?Ovako ga definiše Wikipedija ''Naučna metoda označava proces kojim naučnici dolaze do spoznaja o određenim fenomenima putem postavljanjapretpostavki te njihovog provjeravanja kroz eksperimente.Da bi imao naučni karakter, istraživački metod mora biti zasnovan na prikupljanju  primetne, empirijske i merljive evidencije.''    Naučni pristup u istorijskom istraživnju je specifičan i sadrži odredjene komponente i metode koji se ne nalaze kod drugih nauka . Istorijsko istraživanje se zasniva na proučavanju različitih izvora informacija i drugih dokaza uključujući i arheološke dokaze . Tako dobijene informacije prolaze proces validacije koji se sastoji iz niza koraka koji vode utvrdjivanju istinitiosti informacija . Ono što je ovde važno napomenuti , usmena predanja jesu samo jedan i svakako ne najvžniji i nkako najpouzdaniji izvor informacija . Kada pojedinačne informacije prodju proces procene ulazi se u fazu slaganja informacija kako bi se do se dobio logičan  sled dogadjaja . Ovo je naravno najuprošćenije moguće objašnjenje naučnog pristupa istorijskom istraživnju kojeg sam se držao . Dakle ja sam informacije prikupljao preko 7 godina , proveravao izovre onoliko koliko sam bio u mogućnosti i na kraju prikupljeno prezentovo u sirovoj formi bez ikakvih prepravki sa svoje strane . Sve ovo pišem ne zato što osećam potrebu da se nekome pravdam , već zato što želim da jasno stavim do znanja svima koji su ozbiljno zainteresovani za proučavanje kung fu istorije na čemu baziram svoje pisanje . Na kraju , svako ima pravo da veruje u šta želi . Lepota nauke je u tome što ne zahteva verovanje već je proverljiva i nikome ne padne kruna sa glave kada se otkrićem novih dokaza promeni do tada vreženo mišljenje

недеља, 10. фебруар 2019.

Iste priče , drugi stilovi

Svaki istočni stil borenja ima svoju ''istoriju'' . Sve te ''istorije'' su neverovatno slične , kao da govore o jednoj ličnosti a ne stotinama različitih osoba. Postoji nekoliko obrazaca koji se često pojavljuju u tim nazovi istorijama i često se koriste zajedno.

1. Majstor je bio slabog zdravlja kao dete, često od neke , za to vreme , neizlečive bolesti ( obično tuberkuloze),te se vežbajem kung fua ne samo izlečio već postao najbolji borac svoga vremena. Ovaj obrazac se može naći u mnogim Tai Či ''istorijama'' o raznim poznatim majstorima, u biografiji osnivača Yi Čuana , Ving Čun legendama , karate istorijama itd. Ovaj obrazac je široko poznat i van borilačkih veština kada se želi pokazati kolika je snaga volje i nekog datog sistema vežbanja, lečenja , religije itd.

2. Majstor je obično poticao iz siromašne porodice te nije mogao da uči borilačke veštine već je morao na neki način da zadivi svoga učiteljia koji ih kasnije učio za džabe. Ovu priču nalazimo u Ving Čunu, Tai Či Čuanu, Baji quanu, karateu da pomenemo samo neke od najpoznatijih

3. Učenik je tajno posmatrao majstora te kada ga majstor otkrije , takodje otkrije koliko je špijun talentovan i biva primljen za učenika. Postoji čak i detalj da učenik gleda kroz rupu na tarabi i ponavlja se nekoliko puta, recimo u Ving Čunu i Tai Či Čuanu i mogim drugim stilovima.

4. Majstor je imao stotine borbi i ni jednu nikda nije izgubio , mnoge od ovih borbi su bile na život i smrt. Ovo je ključna tačka mnogih borilačkih veština jer se mnogi kriju iza velikih imena iz prošlosti koji su navodno imali veliki broj borbi.

5. Majstor je posmatrao borbe životinja i to mu je dalo inspiraciju za kreiranje savršenog stila borenja.

6. Osnivač stila je bio član neke tajne organizacije koja se borila protiv Manču dinastije, ovo je karakteristično za stilove sa juga Kine.

7. Majstor je mogao posedovao neke veštine koje su van mogućnosti ljudskih telesnih potencijala

8. Majstor je bio savršenoh karaktera , filtrantrop, pomagao gladne i bolesne i borio se za pravdu.

Pogledajmo ove priče kroz prizmu realnosti.

1. Tuberkuloza je pre pojave antibiotika bila smrtonosna, kung fu trening , čak i najblaži , nikako nije sredsvo kojim se mogu izlečiti bakterijske infekcije. Kung fu takodje nije sredstvo lečenja drugih oboljenja. I zar nije čudno da se baš toliki broj osnivača stilova izlečio kung fuom dok su ostali umirali u masama? Ove priče se ubacuju u biografije starih mastora kako bi ilustrovale njihovu snagu volje i čudesna svojstva kung fua kojim su se bavili a zapravo nemaju nikakvu osnovu u realnosti.

2. Majstor potiče iz siromašne porodice. Ova priča ima veliki značaj u kineskoj kulturi jer ilustruje ogromnu snagu volje i želju za vežbanjem. Učenje kung fua je bilo veoma skupo i potpuno nedostupno nižim socijalnim slojevima. Obično masjtor koji je siromašan mora da učini neki podvig kojim bi zadivio svog učitelja koji bi ga primio ne samo za učenika već obično i za naslednika. Ovo je tipična tema iz kineskih kung fu novela koje su bile popularne tokom republikanskog perioda i obično nemaju nikakve veze sa realnošću.

3. Tajno posmatranje treninga. Ova se priča obično nadovezuje na prethodnu gde siromašni studet bukvalno ''krade'' veštinu ali biva uhvaćen. Nakon što demonstrira izuzetnu snagu i veštinu i obično pobedi sve redovne učenike biva priljmen u školu. Ovo je još jedan od popularnih zapeta iz kung fu novela i naravno nema veze sa realnošću. U stvarnom životu špijun bi uglavnom bio prempalćen toliko da bi kasije umro ili ostao invalid.Postojalo je veliko rivalstvo medju školama i masovne tuče su bile uobičajene , bilo je i špijuniranja a špijuni koji su uhvaćeni bi teško platili za svoje aktivnosti.

4. Stotine borbi. U glavnom nema nikakvih dokaza da su veliki majstori imali ikakvih borbi a stotine su svakako ogromno preuveličavanje. Ako je svaki majstor , svakog stila pobedio sve ostale ko je onda gubio te borbe? Postoji još jedna stvar koja se retko govori a to je telesna gradja tih majstora. Na primer Yang Lučan , osnivač Yang Tai Čija je bio ogroman , visok preko 180 cm i težak preko 90 kg , bio je izuzetno jak jer je dizao tegove. Prosečan kinez toga doba je bio visok oko 160 cm i težak oko 50 do 55 kg. Dakle Yang Lučan je bio duplo veći od većine ljudi toga doba, naravno da je njegov Tai Ći bio efikasan. On je lako mogao da savlada nekoliko protivnika od jednom , kao što odrastao čovek može da lako izadje na kraj sa nkoliko nedoraslih dečaka. Isti je slučaj sa Dog Haičuanom, osnvačem Ba Gua stila o je bio još krupniji od Yang Lučana a Čen Vah Šun, majstor Ving Čuna je takodje bio u njihovoj kategoriji. Ti ljudi su bili toliko krupni za svoje vreme da i  kung fu nije ni trebao. Stotine borbi su glupost, ni danas profesionalni borci nemaju stotine borbi a sa nivoom medicine u prošlim vremenima priča o tolikom broju borbi a svi pomrli u dubokoj starosti i bez velikih zdravstvenih problema jasno govori da ako su i mali koju tuču to nije moglo da bide više par i svakako ne nekih ozbiljnih borbi.

5. Posmatranje životinja . Ovo je takodje popularna tema iz kung fu novela koja je našla put do kung fu'' istorija''. Tai Ći, Beli Ždral, Ving Čun imaju gotovo identičnu priču o nastanku stila. Popularne novele su takodje dale ideje za formiranje stilova poput bogomoljke , majmuna itd koji su pojavili u vreme kada je popularnost kung fu prica bila na vrhuncu.

6. Većina stilova sa juga Kine svoje poreklo traži u tajnm organizacijama koje su se navodno borile protiv mongolskih zavojevača. Istina je da su tajne organizacije bile kriminalne grupe koje su se bavile svime samo ne borbom za slobodu. Ove priče pored toga što pokušavaju da daju na istorijskom i tehničkom značaju južnih stilova daju i notu patriotizma

7. Kako bi svom stilu i osnovsču dali a značaju, često se majstorima iz prošlosti pripisuju nadljudske osobine. Jip Man je lomio pištolje prstima, neki su mogli da skoče na sprat kuće itd. Bilo je jakih i utreniranih ljudi alise zaista mnogo preteruje. Da li je neko mogao da prstima probije vrata od kuće? To zavisi od kuće, vrata bogataških kuća od jakog drveta nisu baš bila pogodna za takve egzibicije, vrata siromašnih ljudi pravljena od bambusa i trske i nisu neki izazov za bilo koga. Takodje postoje priče da su neki majstori mogli da laktom naprave rupu na zidu od cigala, i to je tačno , na zidu od nepečene cigle koje su vezane samo blatom a ne cementom, to i danas nije neki izazov malo krupnije ljude. Skakanje na sprat ili krov kuće i nije neki podvig jer su stare kineske kuće u najvišem delu visoke 2 do 2.5 metra  a obodi krova od 1,5 do 1,70, na takav krov poresčni košarkaš može da skoči bez problema. Dakle neke stvari iako su tačne , nisu baš onakve kakve se čine na prvi pogled a ostalu su prosto bajke i preterivanja bez mere.

8. ''O pokojniku sve najlepše'' a ako je pokojnik osnivač stila onda mu se piše biografija koje se ni jedan svetac ne bi postideo. Uglavnom su te priče sasvim suprotne. Recimo Jip Man je bio kockar i narkoman i nije brinuo ni za koga sem za sebe. Wong Fei Hung je opisan kao neprikosnoveni borac za pravdu besprekornog karaktera, najpoznatiji heroj Kine novog doba. U stvarnosti je bio kockar , jako loše se odnosio prema svojim ženama (imao ih je više u isto vreme) a što se borbi protiv nepravde tiče , jednom se zamerio nekoj lokalnoj bandi u Hong Kogu pa su mu ubili najstarijeg sina i više nije bilo nikakvih borbi. Kakav je ko čovek nema nikakve beze sa kvalitetom kung fu ali iz marketinških razloga , kako bi se privukli nezreli i nesigurni ljudi pravi se kult ličnosti i od nekog majstora iz prošlosti se pravi svetac koji se prosto takav mora poštovati.

Kao što vidimo , gotovo svi stilovi imaju skoro identične ''istorije''. Pitanje je kako je to moguće i koja je zaista istinita. Mislite o tome dok verujete da je istorija baš vašeg stila potpuno istinita i ispravna